Prva štampana dopisnica i prvi poštanski sandučići u Somboru

ISTORIJA  

SJAJNE VESTI PIŠE MILAN STEPANOVIĆ

Za Sombor je vezana zanimljiva priča o najstarijoj dopisnici sa štampanom ilustracijom. Ovu dopisnicu – prvu štampanu razglednicu u istoriji, objavilo je uredništvo srpskog političko-satiričnog časopisa „Zmaj“, koji je izlazio između 1864. i 1871. godine.
Njegov osnivač i urednik bio je pesnik J. J. Zmaj, koji je po ovom časopisu i dobio svoj čuveni nadimak. Redakcija časopisa, koja se tada nalazila u Beču, došla je 1870. g. na ideju da dopisnicama, sa prepoznatljivim štampanim motivom, održava prepisku sa svojim čitaocima i pretplatnicima, pa je ponudila geodetskom oficiru Petru Manojloviću, rodom iz Srbobrana, da načini likovno rešenje dopisnice. On je, simbolično, na crtežu predstavio zmaja raširenih krila, ispod koga su bile naslikane vedute Carigrada i Moskve, a između njih more sa parobrodom pod srpskim državnim grbom. Mada su česta tumačenja da je autor hteo da izrazi ideju panslavenizma, verovatnije da je reč o duhovitom ili satiričnom prikazu aktuelnog političkog trenutka tada još vazalne Kneževine Srbije, politički raspete između državnih interesa Rusije i Turske. Kompletan tiraž razglednice štampan je početkom 1871. g. kod bečkog tipografa i rezbara Rudolfa Širera fon Valdhajma. Prvu (ili prvu sačuvanu) razglednicu izdavač „Zmaja“ Jovan Joca Manojlović poslao je 6/18. maja 1871. g. u Sombor, na adresu svog bliskog rođaka i varoškog advokata Dimitrija Manojlovića, čoveka revnosnog i strogog, za koga je još 1861. g. zabeleženo da je pregledao računske knjige gradskog Magistrata. Plašeći se mogućih političkih posledica Mita Manojlović se nije mnogo dvoumio, pa je odbio da primi razglednicu, dopisavši ispod poruke uredništva, očito nervozno, gutajući slova i mešajući ćirilicu i latinicu: Ja sa Zmajom nik[ak]va posla neću da imam – ne prima se. I vratio je razglednicu pošaljiocu u Beč. Danas ova dopisnica predstavlja skupocen filatelistički raritet.

Prvi poštanski sandučići po somborskim ulicama postavljeni su još 1890. godine. Bilo je to vreme kada su pisma i dopisnice pisani u velikom broju, onako opširno, lagano, naliv-perom (dnevno je tada somborska pošta raznosila i po hiljadu ličnih pisama, ubacujući ih u kućne sandučiće, sa onim neponovljivim osećajem iščekivanja, nestrpljenja i radosti kada ti pismo ispadne iz otvorenog sandučeta – danas odatle ispadaju samo računi i reklame, a ništa što bi čoveka obradovalo). Koliko se sećam, poslednje pismo sam napisao rukom pre nekih 35 godina. I što je još gore – osim svojeručnog potpisa, barem 20 godina već ništa ne pišem ručno. Kada se nedavno ukazala potreba da to učinim, shvatio sam da mi je u međuvremenu rukopis postao do te mere početnički, da me je bilo sramota, a najveći užas predstavljala je činjenica da sam kod pojedinih slova zastajao, razmišljajući kako se ono pišu u pisanom obliku. Cena digitalizacije.

Veliki pozdrav iz Sombora

SJAJNO!



Morate se ulogovati da bi postavili komentar Login