Uz ovce u bolju budućnost

STOČARSTVO  
Uz ovce u bolju budućnost

SJAJNE VESTI & AGROKLUB

Slobodan Maletić, Novosađanin, dete sa limanskog asfalta, odlučio je da u petoj deceniji grad zameni selom. Ali nije sve glatko išlo. Maletić kaže da je osnovni razlog za njegovu odluku nedostatak posla u gradu. Nakon dve decenije bavljenja kombi prevozom posla je bilo sve manje i to ga je podstaklo na promenu prebivališta.

„Sa pedeset godina gde god odeš da tražiš posao, svi te omalovažavaju. Sticajem okolnosti, vozio sam ture po fruškogorskim manastirima i dopao mi se Srem. Tražio sam i našao kuću i sada sam trenutno tu. Na 500 metara od manastira Krušedol.“ – započinje priču Maletić.

U gradu je jedino imao psa, a sada ih ima dva. Držao je kokoške, a sada uzgaja ovce. Ima nešto zemlje i kako kaže – bori se.

Ovce sa pedigreom

Ovce izgledaju fantastično. Kao za izložbu. Kako ste se odlučili za tu granu stočarstva?

Tatin i stričev prijatelj je na Čeneju imao ovce. Njegova štala je lepša nego nečiji stanovi i kuće. Pošto mi kućevni plac ima 4.100 m2 više puta godišnje sam ga kosio. Razmišljao sam šta da radim i setio sam se tih ovaca. Prvo sam kupio pet ovaca, da se one pobrinu za travu. To je bila proba, ali i učenje. Kao kad progutaš konjsku dlaku – ne odvajaš se od konja. Tako su i ovce – zaraza. Ko jednom uđe u posao sa ovcama, taj ne odustaje.

Koliko sada imate ovaca?

Ukupno 25 komada različitih starosnih kategorija. Kupujem ovce sa pedigreom. Planiram da uvećavam stado do 35-40 ovaca. Ženska jagnjad sa pedigreom dobro se prodaju. Postoji i subvencija od države. Plan mi je da od 30 ovaca imam barem 30 jaganjaca i da imam prihod od 400 evra mesečno. Čisto. Subvencija države mi pokriva hranu za te životinje.

Kakva su iskustva sa rasom il de frans?

To su ovce koje najmanje jedu, ali im je najveći randman mesa. Ima više mesa nego pramenka ili cigaja, u rangu je sa virtembergom. Čovek koji mi je prodao prve ovce me je savetovao u vezi sa ishranom: „Daš 20 kilograma kukuruza, četiri zobi i četiri ječma. I to im je obrok. I daš im ili seno ili detelinu.“ U toku dana kada je lepo vreme puštam ih na pašu. Ne puštam ih kada je rosa. Osetljivije su od naših ovaca. Ako ih pustite na pašu uveče i date im malo koncentrovane hrane i malo sena i vi ste mirni. Potrošim dnevno jednu balu deteline i dva-tri kilograma koncentrovane hrane. I naravno tu je so sa vitaminima.

Dobre radnike moraš čuvati

Izgleda da ste se, što bi mladi rekli, „navukli“ na ovaj posao. Zar ne?

Prvi put sam u životu pomogao ovci da se ojagnji. Neverovatan je osećaj. Ovca je zahvalna životinja. Kažu da je ovca prljava životinja. Kakva laž! Neće svašta da jede: korov i buđavu hranu i slično.

Kako su vas ljudi primili ovde u Prnjavu Krušedolskom? S obzirom na to da ste došli u novu sredinu. I to iz grada.

Prve godine je bilo – bolje da ne kažem. Jako teško prihvataju novine kao i nove ljude. Zasipali su me glupim pitanjima. Počev od toga zašto svakih 15 dana kosim travu ispred kuće. Kod njih korov metar i više. Normalni ljudi uglavnom rade i nemaju vremena za druženje. Ovi drugi…

… piju pivo ispred prodavnice.

Da. Rekao sam im: „Ja ću kupiti pivo i dovešću vas u moju kuću. Ali nikad neću piti pivo ispred prodavnice“. Jako je teško naći dobre radnike. Pošto nemam mehanizaciju, moram da platim mašinske usluge. Idem za onim što mi ore 10 km. Na početku spusti plug, a kasnije ga podigne i ore na 10 cm. Vremenom sam našao časne i poštene ljude. Niko me ne čeka za novac. Ima dobrih radnika, ali ih moraš čuvati.

Svoj na svome

I za kraj savet za one koji žele da odu da žive na selu.

Prvu kuću sam kupio u Bačkoj, u Zmajevu. Ali tamo nisam mogao da kupim jutro zemlje bez 10.000 evra. Sredio sam kuću i plac i posle sam sve to prodao. U Sremu sam kupio šest jutara zemlje, koju sam u proseku platio 4.300 evra. Jednostavno moraš da imaš zemlju. Ovde u selu je sve skuplje. Kada kupuješ kukuruz, on je 20 dinara, a na vašaru u Rumi je 16. Veliki problem je kašnjenje ostavinskih rastava. Vi gotovo da ne možete da kupite ni jednu kuću u selu da nema problem sa papirima.

Da zaključim – neću da radim za 25.000 dinara u gradu u da me neko ganja. Ovde sam svoj na svome.

Autor i foto: Đorđe Simović

U saradnji sa AGROKLUBOM ovaj članak-intervju je prenesen u celosti bez izmene.

SJAJNO!



Morate se ulogovati da bi postavili komentar Login